Duga je tradicija analize rubnih zona Gornjega grada i dug je niz arhitekata koji su im posvetili svoja razmišljanja i projekte: Hugo Erlich, Bruno Bauer, Ivan Zemljak, Juraj Denzler, Alfred Albini, Neven Šegvić. Mnogo manje ih je imalo priliku graditi u ovom delikatnom prostoru, među njima i Igor Emili.
Čitav gornjogradski gradbeni fenomen, slojevit u svojim vrijednostima, percepcijama i valorizacijama, posebno je osjetljiv na južnom dijelu gdje se do dana današnjeg za mnoge probleme još nije pronašlo prikladno rješenje.
Zgrada arhitekta Igora Emilija na Gradecu je u vrijeme svog nastajanja imala složenu zadaću da adekvatno definira i podcrta nekoherentan i nedorečen južni perimetar povijesne matrice, da se odredi prema izuzetno važnoj istočnoj vizuri prema Kaptolu i jugoistočnoj prema gradu, koji se izazovno i uredno prostire u daljini, ali i da ispuni utilitarnu svrhu specifičnoga galerijskog, izložbenog punkta koji u backgroundu svojih internih zbivanja ima najatraktivniji mogući izložak - živi grad, ‘kao na dlanu’. Također, to je projekt koji u odnosu na arhitektonski okoliš dolazi iz ‘novog doba’, a u smislu atmosfere i smjernica budućeg korištenja itekako je određivao i neizbježno transformirao dotadašnji mikroambijent trga Gradeca i Strossmayerova šetališta.
Arhitekt Emili je na tu kompleksnu situaciju reagirao odlično. U nekim oblikovnim aspektima - posebno u usporedbi s današnjim tendencijama u oblikovanju i pristupanju interpolacijskim problemima - moglo bi se reći i anticipacijski. Zgrada je u izrazu uzorno suzdržana, koloristički efektna, analitički dimenzionirana, a s obzirom na lokaciju mudro izbjegava samodopadnost; uvjerljivo i dosljedno slijedi logiku i tenziju geste te ničim ne narušava izuzetno fragilnu ravnotežu lokacije.
Njena gotovo infantilna, vrlo čedna oblikovna nota i jedinstveni tretman ziđa i plohe krova, podgleda konzolnih istaka i postamenta, tj. dosljedan kontinuitet teksturne obrade svih vanjskih površina, te isti takav pristup fenestraciji u današnje vrijeme doživljavaju pravi procvat varijacija i interpretacija u sklopu šire europske produkcije. Iz mnogih vizura izgleda jednostavno dobro, primjerice, s Dolca ili zapadnog dijela Jelačićeva trga, kad se gleda ‘odozdo’ i kad njena odmjerena vertikalnost na gornjogradskom postamentu dobiva na perspektivnoj dramatičnosti.
U neposrednom okolišu također funkcionira na način da slijedi pomalo melankoličnu atmosferu okoliša, poštujući primat platoa orijentiranog prema vizurnim senzacijama. Njena plastičnost na ovom mjestu doima se više prikladno nego nužno, što je tek naizgled logična posljedica, a zapravo je produkt uspjeloga projektantskog određenja. Ipak, ne može se izbjeći uočavanje čitavog niza velikih promjena koje su se od doba nastanka do danas dogodile u pristupu lokaciji, ali i temama povijesnih središta, načinu njihove revitalizacije, odnosa prema arhitekturi. Djelomično i zbog svega toga već dulji niz godina nije u upotrebi i sustavno propada, a taj proces potpomognut je vandalizmom - uporno se trgaju staklene ploče iz donje zone i uništavaju sprejevima, natpisima i sl. (u neposrednom susjedstvu nalazi se potpuno neprihvatljiv ugostiteljski sadržaj koji vrlo burno radi do kasno u noć te je kao i sva urbana oprema ovog dijela Gornjega grada i obližnjih parkova neprestano izložen obijesti i devastaciji).
Slaba točka zgrade oduvijek je ulaz, koji je i u vrijeme korištenja djelovao nedorečeno, pretvarajući potentni spoj dva nivoa u vlastiti substandardni pretprostor, i takvu situaciju bi u svakom slučaju trebalo izmijeniti. Ono što također predstavlja problem jest trafostanica koja je u sklopu kuće trenutačno pozicionirana upravo na mjestu mogućeg povezivanja sa Strossmayerovim šetalištem. Likovno vrlo specifičan uzorak Goldonijeve fasadne obloge - debeli sloj stakla s rebrastim uzorkom koji zamućuje zanimljivu nijansu hrđavo ljubičaste i danas djeluje vrlo suvremeno.
Bi li kod eventualne obnove zgrade, tj. pokušaja njene rekonstrukcije bilo moguće postići sličan, ili možda čak bolji efekt? U doba rapidnog napretka fasadnih tehnologija vjerojatno ne bi trebalo sumnjati u to. Ovaj decentni volumen, koji danas solipsistički i besmisleno tavori zaboravljen u sjeni stabala Strossmayerova šetališta, mogao bi, naravno, kao i mnoge druge kvalitetne arhitekture dosta bezbolno ustupiti mjesto jednako tako ili više kvalitetnoj budućnosti u vidu suvremenoga, fluidnog, futurističkog i inog sadržaja, pa i eventualno prikladnije, suvremenije i obuhvatnije reakcije na cijeli složeni potez Gradeca.
Možemo li u ovom konkretnom trenutku kvalitetno poduzeti i provesti takav zahvat, upitno je, i odgovor je prije negativan nego pozitivan. S takvim ograničavajućim, ali realnim polazištem može se zaključiti da ono što nam zasigurno ne treba jest nešto suvremenija verzija otprilike jednakih dimenzija i gabarita. Do pojavljivanja kompleksnoga, šireg, uvjerljivog i tada svakako prijelomnog promišljanja Gradeca, arhitektura nekadašnje galerije Gradec ni po čemu nije sporna. U očekivanju, artikulirane, u konceptu hipermarkantne i jasno determinirane studije protoka ‘pet trgova’ s naglaskom na logični završetak u akcentu platoa, njegov pad prema bedemu, Strossmayerovu šetalištu i dalje najužem centru, te s naznakama oblikovanja te iste zone - zgrada arhitekta Igora Emilija je zasigurno ponajbolji izbor za ovaj prostor i njena eventualna rekonstrukcija predstavljala bi i racionalan potez i izazovan zadatak. Pri tome je naravno moguće osmisliti i eventualnu drastičnu preinaku unutrašnjosti i novo iskorištenje prostora na suvremeniji i očekivanim potrebama više odgovarajući način.